Hakija Bašalić: “Dedo je kriv”, rad za konkurs i nagradu Šukrija Pandžo za 2020.godinu

–  Zašto mi danas nema Ismara na online-nastavi ? –  pita nastavnica BHS jezika i književnosti putem telefona njegovu majku.
– Pa, pa ne znam – pomalo iznenađena i zbunjena odgovara majka – Otišao je kod deda i nane u Tuzlu, mora da je prespavao. Ko dijete, do kasno u noć sigurno bio na igricama. Uh, taj prokleti mobitel i ta prokleta pandemija!  Sad ću ja zvati. Javit će se on Vama.

Jutros su, za Ismara pomalo preuranjeno, njih troje, on, dedo i nana otišli do vikendice na Majevicu. Dedo se nije ni sjetio online – nastave, ko veli „šta će dijete cijeli dan u stanu“,  a Ismar je jednostavno prešutio.
– Danas ćeš Ismare morati pomagati dedu! Čeka nas puno posla!
I prihvatiše se, Ismaru nije mrsko. Iz podruma uzeše motornu pilu, onu što je dedo „online“ kupio prošle godine. Nasuše u nju „mješavinu“ i ulje za lanac. Krenuše rezati obližnju bukvu koja je zimus pala pod pritiskom snijega. Prvi put se susrete Ismar sa motorkom i rezanjem.
– Ovako ćeš Ismare čvsto držati žagu! Paziti da ti ne dotakne nogu nedaj Bože! Gledaj da joj drvo ne stisne lanac! Popusti malo gas! Dobro je! – oblijeće dedo oko Ismara i divi mu se. Razmišlja, Bože, isti moj otac, bio drvosječa ŠIK Zelengora, u penziju otiš’o iz šume. On je to radio tako vješto, i to motorkom „Husqwarna“, samo je u nju vjerovao. A Ismar reže li reže, ni na kraj mu pameti onlajn-nastava i bosanski jezik. I ne zna on o čemu sad dedo razmišlja.
– Dobro je Ismare! Idemo sad iscijepati drva, nek ima nana, valja joj ložiti vatru i praviti ručak.
Uzme sjekiru i pokazuje unuku kako se cijepa odsječeno drvo, postavi ga na panj, zamahuje, pokazuje na što treba obratiti pažnja da drvo ne odskoči i, ne daj Bože, udari u glavu.
– Moraš dobro sjekirom zamahnuti i pogoditi po sredini drveta. Dugo se to vježba, baš k’o forhend ili smeč. Ali dobro, mlad si ti naučit ćeš. Uh, kako je to moj babo vješto radio. Koda ga sad gledam.
Šta za to vrijeme radi nana? Ona čupka travke po lijehi i više gleda unuka nego hoće li umjesto trave isčupati tek iznikle mrkve, peršun ili čak luk.
– Ma pazi to dijete! Uzmi ti sjekiru! Ne daj Bože da mi djetetu šta bude! – viče.
– Ma ‘ta ti znaš? – kaže odvažni dedo, dok budno prati unuka kako zamahuje sjekirom i gleda hoće li pogoditi posred drveta, prikrivajući sopstvenu strepnju.
Izrezana i iscijepana drva odvezoše tačkicama do vikendice, složiše ih, promijeniše majice i sjedoše da se odmore. Trči nana da napravi unuku sok i ne sjeti se ni da upita šta će dedo popiti.
– Idemo sad Ismare u šumu, nasjeći kolja za paradaiz i pritke za grah.
Uzeše sjekire. Ismarova je malo manja ali je specijalno za njega dedo oštrio brusilicom i belegijom. Zaputiše se do obližnjeg proplanka. Šibalo ih je granje po licu a šipurak bockao po rukama, sunce mjestimično probijalo, ptice veselo cvrkutale, tamo dalje čuje se sova. Iznenada pored njih puteljkom naiđe nepoznati čovjek sa sjekirom. Ništa ne reče. Ama i ne okrenu se. Kad malo odmaknu Ismar primijeti:
– Ovaj čovjek ni dobar dan da kaže?
– E vidiš Ismare, to je nekultura. Možda je i gluhonijem, a možda je bila pandemija pa nije išao u školu kad su trebali učiti o lijepom ponašanju. Nije bilo ni online nastave – našali se dedo, naslonivši se na sjekiru i brišući drugom rukom znoj sa čela.

Nakon nekoliko dana javi se Ismar dedu na viber.
– Dedo, danas sam dobio peticu!
– Iz čega?
– Iz bosanskog!
– Pa čekaj, jeli to kod iste one nastavnice zbog koje smo primili kritike, jer nisi bio na online – nastavi, a ti rekao da je dedo kriv!?
– Jeste!
– Pa, je li iz pismenog zadatka?
– Jeste dedo! Morali smo da vodimo dnevnik osam dana, a onda nam je nastavnica rekla da izdvojimo samo jedan od tih osam dana. Ja sam pisao o onom danu što sam proveo na Majevici, kako sam sa tobom rezao i cijepao drva, pa kako smo sjekli i oštrili kolje za paradiz i pritke za grah.
– Ma bravo Ismare! Vidiš kako nekad treba opravdati i „neopravdani“ izostanak., a uz to, nešto novo si i naučio. I da, raspitivao sam se za onog čovjeka što nas nije pozdravio. Ima vikendicu u blizini i, gle čuda, kažu da je zamjenik direktora u jednoj poznatoj javnoj ustanovi ovdje u Tuzli.
Uslijedio je na kraju od Ismara smajli a dedo je naravno pokazao palac.