Reagovanje na negiranje genocida u Srebrenici od strane predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića

Zvanična politika Zagreba na samitu Brdo-Brioni, u Sloveniji doživjela je još jedan u nizu debakla u nastojanju da promijeni civilizacijske stečevine Bosne i Hercegovine.
Samo naizgled ne postoji veza između propozicije o legitimnom predstavljanju naroda i negacije genocida koju je javno izrekao predsjednik Republike Hrvatske Milanović tokom samita.
Hrvatska zvanična politika ustrajno pokušava redefinisati pojam konstituentnosti i izdejstvovati takva političko-pravna rješenja koja će zacementirati postojeće efekte etno-partokratske prirode vlasti.
Konstituentnost naroda u ustavno-pravnom smislu jednaka je pojmu ostalih.
Naime, Ustav Bosne i Hercegovine priznaje narod, pa i hrvatski u okviru bosanskohercegovačke nacije, ravnopravan sa drugim narodima i građanima. Zaštita kolektivnih prava je osigurana putem domova naroda i drugim mehanizmima u skladu sa

najvišim međunarodnim pravnim intstrumentima zaštite ljudskih prava. Time se zadovoljava legitimni kriterij zaštite kolektiviteta, u pravilu brojčane manjine koji nalazimo i u drugim ustavno-pravnim sistemima. Ergo i prestanak postojanja potrebe za rješenjima uzrokovanim navodnom neravnopravnošću.
Poluči li hrvatska zvanična politika efekte, isti bi bili suprotni pojmu, ideji, ‘Acquis Communautaire’ ali i usvojenim zakonima, obavezama iznad svega potrebama Bosne i Hercegovine i Evrope.
Zvanična hrvatska politika je suprotna deklarisanim politikama iste te Hrvatske, ali i Evropske unije i opstaje isključivo anahronim, retrospektivnim političkim trendovima u Evropi i Americi. U konačnici, serija inicijativa u opsegu od izbornog zakona do zadnjeg o legitimnosti je rezultirala krahom hrvatske diplomacije u pokušaju miješanja u unutrašnja pitanja susjedne suverene države.
Pod izgovorom brige za svoj narod, treba ponoviti da bosanski Hrvati nisu Hrvatska dijaspora, te da su konstituentan, ravnopravan politički entitet, sposoban formulisati svoje potrebe putem i u okviru institucija sistema.
Istovremeno, ni srpski, ni bošnjački narod

nemaju svoje vođe ili predstavnike. Naime, ne postoji institucija jednog naroda, kao takva, niti ustavno, niti pravno, tek na nivou političkih partija. Kulturne institucije da, vjerske institucije da, ali narodna institucija kao nosilac suvereniteta?! To nema ni naučno, ni historijsko, ekonomsko još po najmanje naslijeđe, možda tek želja, na nivou atavizama hegemonističkih pokreta i politika iz prethodnih epoha.
Redukcija identiteta na etnički, te posljedično traženja ustavno-pravnog subjektiviteta, na osnovu puke deklaracije etnosom, je istinski fenomen sa aspekta savremene politologije i političke prakse. Podjela bh društva na etničke zajednice je recentan proces uzrokovan ekspanzionističkim politikama susjednih država. U tom smislu nije moguća paralela sa Belgijom, Švicarskom i inim drugim kompleksnim državnim sistemima. Bosna i Hercegovina i njen populus su genetski, historijski, pa sve do kulturološkog, dio jednog nacionalnog bića.
I dok Hrvatska, pa i Srbija putem Vučića traže dogovor naroda, Srbi i Hrvati predstavljaju tek nacije u okviru svojih nacionalih država, kao zajednički imenitelj za građane tih država, nikako narode, dok je to u slučaju Bosne

znatno teže. I Vučić i Milanović su spremni priznati pravo reprezentativnosti lideru Bošnjaka, koji nominalno ne postoji, ali koji se uzurpatorski predstavlja kao takav uz svesrdnu pomoć domaćih medija (pogledati brojne izjave domaćih, respektabilnih medijskih kuća) i predstavnika tzv. međunarodne zajednice.
Pitanje Bosne i Hercegovine, veće je od sposobnosti ma koje pojedinačne političke partije da riješi isto. Istovremeno, unilateralne propozicije u ime pojedinačnih naroda, koje odstupaju od civilizacijskih stečevina, na bazi želja, bez principa, osuđene su na propast. Zato, put u sigurnu budućnost, prosperitetnu zemlju Bosnu i Hercegovinu nije u ustavno-pravnoj partikularizaciji pojedinačnih etnosa, uspostavljanjem ustavnih i zakonskih rješenja na bazi želja i reciprociteta. Koegzistencija etnosa na tripartitnoj bazi, kao što smo mogli vidjeti u protekle tri decenije, siguran je generator političke i potencijalno sigurnosne krize. Ovu nestabilnost uz sve garancije ‘zapada’, ‘Althea’, NATO-a i inih drugih, ne može se uzeti kao racionalan osnov za nastavak djelovanja političkog sistema na istim osnovama.
Davno je utvrđeno i kroz brojne – što presude međunarodnih sudova, što kroz izjave i analize politikologa utvrđena da postojeća ustavno-pravna rješenja nemaju kapacitet uz svo odsustvo namjere da ikada budu – rješenja za funkcionalno društvo. Istina je da smo taoci, te kao takvi ostavljeni da živimo posljedice jedne u osnovi neuspjele političko-sigurnosne egzibicije zvane Dejton.

Autor: Kenan Idrizović