Sjećanje povodom 115 godina od rođenja Franje Ledera

Rođen je u Tuzli 29.10.1905. od oca Johana Ledera, narednika žandarmerije i majke Roze (Rosa Rusch) koji su se vjenčali tek 1907.godine.

Otac je bio Nijemac češkog porijekla, a majka je bila Bečlijka. Osim najstarijeg Franje, imali su još tri sina: Emil, Oto, a trećem sinu ne znam ime, ali znam da je rano otišao u Njemačku.

U Tuzli su živjeli Franjo i Emil, stolarski majstor, a drugi Franjin brat Oto živio je u Zagrebu.U kući Lederovih govorilo se njemačkim jezikom.

Franjo nije bio naročit đak, tako da je napustio gimnaziju nakon 3 godine, a onda mu je umro otac, a Franjo se nakon položenog prijemnog ispita 1926. godine upisuje na „Kraljevsku akademiju za umjetnost“ u Zagrebu. Diplomirao je 1932.godine i vratio se u Tuzlu gdje je proveo dvije godine bez posla, a onda je radio kao profesor crtanja u Gospiću, pa Mostaru i Nikšiću.

Raspuste je provodio u Tuzli. Volio je šetati tuzlanskim ulicama, a posebno je uživao u šetnjama stazama na Slanoj Banji. Tu se omladina šetala u grupama, muške grupice bi obično išle tik iza djevojaka i glasno izražavala svoje komplimente. Tu, među veselim šetačicama Franjo je zapazio ljubav i smisao svog života. Zapazio je stasitu djevojku guste kose. Bila je viša od njega, stasita lijepa, gorda i lijepo obučena. Raspitao se kod drugova i saznao njeno ime i ulicu i kuću u kojoj je živila, saznao je i kada i kuda izlazi i pokušavao se naći u njenoj blizini.

Odlazio je u Zagreb na studije i vraćao se na ljetnje ferija, ali slika djevojke sa Banje mu nije izlazila iz glave. Postao je predmet zadirkivanja kod prijatelja, ali ljubav njegovog života nije jenjavala, naprotiv, bila je sve jača i jača.

07.01.1963. godin  veliki umjetnik umire u bijedi i nemaštini. Za smrt velikog kipara većina Tuzlaka je saznala putem „Radia Washington- Glas Amerike“, koji je isto veče objavio tužnu vijest. Sahranjen je na Boriću, a spomen ploču i reljefni lik osmislio je njegov đak Dragiša Trifković, ali je klesar uklesao pogrešno godinu smrti velikog umjetnika (1905-1962).

1936. izrađuje 4 titana, 4 kipa koji na svojim plečima nose ogroman grumen soli iz koje se širi svjetlost. Ova četiri kipa i dan danas ukrašavaju prvi tuzlanski betonski most (rad Bogdana Đukića) koji nosi naziv „Kipovi“.

Vjerovatno naj- djelo velikog kipara. Četvorostrana fontana sa zaobljenim i izbačenim uglovima u kojima je smješten po jedan amor sa ribom u ruci iz čijih usta se diže mlaz vode prema centralnoj figuri Lede sa labudom koji stoje na kamenoj hridi koja se diže iz vode..

Amori su mali bucmasti dječaci bez krila (putto). Prema grčkoj mitologiji Leda je bila lijepa spartanska kraljica u koju se zaljubio bog Zeus i obljubio je na prevaru, pretvorivši se u bijelog labuda. Zaljubljeni umjetnik Franjo Leder je svoju obnaženu Ledu isturenih grudi modelirao (prema čaršijskim pričama), po svojoj neuzvraćenoj ljubavi Vesi Popadić, a sebe je vidio, vjerovatno u figuri labuda.

Nakon 115 godina od rođenja, i 57 godina od smrti prvog akademskog kipara u Tuzli, njegov značaj i prisutnost je velika, iako je nesebično sve svoje umjetnine  ostavio gradu njegova ulica je najkraća u gradu. U toj ulici danas se nalaze zatvoreni objekti, kafane i tek ponekad neki prolaznik se zaputi, baš kao i  sam umjetnik Franjo Leder. Sam u svome svijetu, ali opet u centru grada. Zauvijek!